Tko smo mi

Počeli smo 1994. godine s hektar i pol vinograda. To su bile stare loze malvazije u obiteljskim vinogradima oko našeg sela Radovani koje smo pomalo obnavljali i sadili nove. Ubrzo smo krenuli i s drugim sortama, pa smo 1996. posadili prve loze caberneta sauvignona. Tada smo u podrumu imali stare, drvene bačve koje su već svoje dale, pa smo počeli kupovati nove, od inoksa. Vino smo prodavali u rinfuzi, a prve butelje napunili smo malvazijom iz berbe 1998. Te smo godine vrenje mošta kontrolirali hlađenjem pomoću jednog aparata za hlađenje piva, čista improvizacija, ali ta je malvazija dobila zlatnu medalju na Vinistri.

U tih će nekoliko rečenica početke postupnog, ali vrlo uspješnog vinarskog uzleta sažeti Franko Radovan iz sela Radovani na Višnjanštini. Ništa dramatičnog, ni spektakularnog, ali danas nerijetki vinoljupci kucaju na vrata obiteljskog podruma i kušaonice u Radovanima da bi na izvorištu uživali u Bakhovoj kapljici s Radovanovim potpisom.

Radovani su selo karakterističnih, velikih starih obiteljskih kuća, visokih ogradnih kamenih zidova i moćnih portuna od kovanog željeza koji su nekoć štitili od stokokradica. Smješteno je na blago prema moru i jugozapadu položenoj padini, na istarskoj crljenici, okruženo uređenim vinogradima, uzoranim njivama, hrastovim šumarcima… a po okolnim livadama raste samoniklo ljekovito bilje i, u bodljikavom grmu, istarska delicija – šparuga.

Obitelj Radovan korijene na ovim prostorima vuče još iz vremena Mletaka, kad je Venecija opustošenu Istru napučivala svojim podanicima s jadranskog jugoistoka i njegovog zaleđa, iz Dalmacije, Bosne, Boke kotorske… Kažu za Radovane da su Morlaci, ali davno je to bilo. No, vjerojatno se i tada familija, kao i danas, bavila poljoprivredom, pa se možda još iz tih vremena prenosi “vinski” gen…

Barem za četiri generacije naše familije se zna da su ovdje imale poljoprivredno gospodarstvo. Obrađivala se zemlja, gojila stoka, mi bismo rekli, tendilo se blago. Najviše su se ipak bavili lozama, ovo je vinogradarski kraj, a prodaja vina donosila je novac. U ovoj kući se za vrijeme Italije, između dva svjetska rata, znalo napraviti i 400 hektolitara vina godišnje, a o veličini ondašnjeg podruma svjedoči danas zazidana volta kroz koju bi volovi u nj dovukli pun voz grožđa, ispričat će Franko detalj iz vinogradarsko-vinarske prošlosti svoje familije.

Poslije Drugog svjetskog rata, agrarne reforme i svega što se događalo s istarskim selom općenito, vinogradi i proizvodnja su se smanjivali i u obitelji Radovan. Nakon desetljeća stagniranja privatnog vinogradarstva i vinarstva, promjenu su u Istri donijele devedesete godine prošlog stoljeća i generacije mladih, ambicioznih vinara s novim tehnologijama i pogledima. I Franko Radovan sa suprugom Danijelom krenuo je tim putem.

Završio sam poljoprivrednu školu u Poreču i volim se baviti poljoprivredom. Uostalom, odmalena sam tu, na toj domaćoj zemlji… među lozama. Opredijelio sam se za vinogradarstvo i vinarstvo jer je to poseban izazov i gušt. Ipak je to proizvodnja u kojoj možeš sam kreirati, napraviti nešto novo, bolje. Danas pokojni otac Anđelo se, kao većina starijih, u početku malo nećkao, ali podrška i entuzijazam obitelji nisu izostali, i supruge Danijele i majke Pine koja još radi u našem obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, ističe Franko.

Obiteljski se posao nastavlja i s najmlađom generacijom. Sin Antonio već radi u OPG-u, kroči vinarskim stopama predaka, a kad god može pomaže i kćerka Anna. U poslu sudjeluju svi, a imaju i dodatnog radnika. “Pošteđena” je jedino zlatna retriverica Bella, ona je na maženje uvijek spremna carica dvorišta.

Kroz proteklih dvadesetak godina obiteljsko gospodarstvo Radovanovih postupno je, korak po korak, naraslo na devet hektara vinograda, i još nekoliko u zakupu.

U paleti imaju šest sorti vina, uz prevladavajuću malvaziju i spomenuti cabernet sauvignon tu su svjetski znane sorte – chardonnay, merlot, sauvignon bijeli (blanc) i domaći refošk. Uz mlada vina rade i barikirana, odležana u drvenim bačvama, onim francuskim od cijenjenog slavonskoga hrasta. I nije rijetko da se na etiketi nađe službena oznaka vrhunskog vina.

Godišnje napune oko 45 tisuća butelja, prodaju vino i u rinfuzi: restoranima, gostionicama, ali i svakom kupcu koji navrati u Radovane. Svi su dobrodošli. Butelje s prepoznatljivom, koloritnom i veselom etiketom vina Radovan s lastavicom raširenih krila kao “zaštitnim znakom”, koju je 1999. osmislio ugledni istarski dizajner i fotograf Sergio Gobbo, mogu se osim u restoranima naći i u vinotekama. Ponudu u supermarketima Franko izbjegava jer ne želi da mu vina zbog potencijalno lošijeg skladištenja i stajanja na policama izgube na kvaliteti. Zna da je dobro ime teško steći, a može se i bez vlastite krivice gdjekad izgubiti.

O kvaliteti pak govore i brojne zlatne medalje i priznanja na istarskim i nacionalnim vinskim smotrama, izložbama, sajmovima. U toj množini samozatajni i skromni Franko, iz kojeg je samohvalu teže izvući nego vrhunsko vino iz bobice grožđa, ipak će izdvojiti zlatnu medalju na Vinistri 2012. za refošk iz berbe 2009., koji je na toj najvećoj istarskoj vinskoj smotri bio najbolji u kategoriji odležanih vina te sorte.

A kad je o berbama riječ s posebnim će se veseljem sjetiti spomenute 2009. godine. “Grojze je bilo jako lipo i, ako je učinjeno kako rabi, vino ne more biti slabo”, reći će Franko na istarskom čakavskom dijalektu kojim se i u Radovanima govori. I ova rečenica kazuje bitnu odrednicu Radovanove vinarske filozofije: dobro vino počinje u vinogradu. Veliki dio svog radnog vremena, kojeg zapravo nema, Franko provodi među lozama, a “delo išće svoje”. Naravno, dosta toga ovisi i o vremenskim prilikama. Nijedna godina, ističe on, nije idealna, a i loze su drugačije. Nastavak je u podrumu.

Volim raditi vina. To je i ljubav i izazov. Kad napravim vino za koje držim da je dobro i kad mi to potvrde i oni čije mišljenje cijenim, onda sam zadovoljan, na miru sa samim sobom. Vina je na tržištu puno i drago mi je kad ljudi moja prepoznaju. Recimo, lijepo je, a i često se događa da nam u podrum i u našu malu kušaonicu dođu ljudi koji su neko naše vino pili u restoranu, pa žele probati i ostala. I to mi daje poticaj za dalje, kazat će Franko.

A za dalje ima još prostora. Naravno, opet korak po korak, pomalo, po istrijanski, u dosluhu s korijenima, tradicijom, ali opet upuštajući se u nove izazove.

Radimo, i uz pomoć enologa, na kupažama crnih vina, to su novi izazovi koji me raduju, pokazat će Franko Radovan i svoju usredotočenost na napredak. A nema sumnje da će ga još biti. Uostalom, lastavice visoko lete.

Goran Prodan